Uf što mrzim da putujem. Nema ništa gore od smaranja i tiskanja u kolima s ostala četiri saputnika punih deset sati. Proklinjem svaki momenat drndanja, proklinjem debila koje je svih deset sati puštao jedan te isti cd i proklinjem cestu koja je jednosmerna.

U tih deset sati sam upamtila sve tekstove pesama sa tog cd-a, počevši od onih srcedrapajućih, emocionalnih proljeva kao "suzama sam lepila tapete" i "pijem, pijem, bol da ubijem" do onih morbidno glupih kao "milioni, kamioni, avioni, šampioni...", "everybody na livadi da beremo cveće" i.t.d. Zapamtila sam svaki kupus posađen u Janezlendu, svaku tratinčicu, svaku vranu koja je napolju graktala, sve seljake koji su palili korov, sve koze, ovce i ostalu stoku sitnog zuba.

Mrzim sve granične prelaze i sve carinike koji su nas terali da izađemo iz kola skupa sa svim paradajzima i šniclama koje smo nosili nazad u otadžbinu, uvereni da nosimo sa sobom srbo-četničku bombu, mrzim janeške pandure na granici koji se pretvaraju da ne razume ni srpski ni hrvatski niti bilo koji drugi jezik sa prostora bivše SFRJ.

Ide mi na nerve svaki sat trpljenja pune bešike, svaki zagušljivi kafić, svaka kafa koja mi je izazvala probavne tegobe, svaki smrdljivi wc nakrcan ljudima koji trpe kao i ja, a najviše me nervira dolazak u rodno selo, raspakovanje i pranje prljave obuće.